- A što se Vi to dole pobiste ???
         - Pa Vi ste izgledali tako solidna zemlja !

         Malo, malo pa nas ovdje u dijaspori novostečeni prijatelji, slučajni i prolazni poznanici priupitaju slično. Pa nije ni čudo; Bosna mala, nepoznata zemlja, a bosanski rat u žiži javnog interesa.
          Ja pokušavao, "od Kulina bana pa do našijeh dana…", a sve završavalo tako da - sugovornik ostajao još zbunjeniji, a ja začudjen nad sopstvenom nemoći objasniti nešto što je meni u mojoj glavi bio savršeno "razvijen i jasan film ."
          Onda jedne od onih očajnih besanih noći naletim na radio "Slobodna Evropa", kad ono emisija na "našem" jeziku ( bosanskom, hrvatskom ili srpskom kako Vam drago); a u emisiji, bome intervju, ni manje ni više nego sa Milankom Kovačevićem.
          Milanko Kovačević je rodom negdje iz Bosanske Krajine , moguće baš iz Gornje Sanice gdje je svojevremeno učiteljevao u tamošnjoj osnovnoj školi.
          Onda je Milanko, dragi će ga Bog i dobro obaviješteni znati kako, a biće ipak po ključu, onomad tako poznate komunističke-kadrovske kombinatorike – dakle, znanje, sposobnost i etika u stranu, a fino ismiksana i "sitno dinstana" nacionalna pripadnost plus poslušnost i slijepa lojalnost, ali ne, ne ideji, nego radije i prije tamo nekom gore nadredjenom, e to, NAPRIJED, OSTALI - S T O J.
          Tako naš Milanko završi, doveden na funkciju Predsjednika Općinskog komiteta Saveza komunista Ključ, tako se to zvalo, jel’de. Tu fino grijao guzu, biće ono dva puta po pet godina. Prifin život živio. Bistrio narodu politiku, objašnjavao "pravce razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja", kurv’o se o trošku društvenom, manje više javno, a to se nekako podrazumjevalo, k’o ide uz funkciju; organizirao prvomajske parade i nosanje Titine štafete, dočekivao i ispraćao visoke partijske i državne funkcionere, što službeno što neslužbeno u njihovim privatnim posjetama ribničkoj dženetskoj dolini gdje bi se onda rekreirali, odmarali od napornih i važnih partijskih i državnih poslova "recardžirajući" energiju u lovu, ribolovu i dizanju ženskih nogu, reprezentativne meze, ića i pića, nema da fali, ma "tičije mlijeko" ako treba, al’ ima da ima …
          I bogme je i bilo, te se niko nije ni iznenadio kad’no Milanko napredova i bi "izabran" na višu partijsku funkciju. Ode tako naš Milko u Medjuopćinsku Konferenciju Saveza komunista Banja luka; Uh, al’ ovo zvuči kitnjasto…
          Medjutim, ne lezi vraže, kadrovi su naše blago, a malo ih spremnih na sve i sposobnih prihvatiti se bilo kakva partijskog zadatka – od upravitelja zemljoradničke zadruge do šefa države i partije ako treba; Pa nije li tako i Staljin i Hruščov i Čaušesku i Gorbačov …i toliki drugi. Nije li tako i Tito od bravara do … zna se. Nije li Kardelj od krojača do partijskog ideologa… Pa što ne bi i naš Milanko od učitelja do direktora Aerodroma Banja luka, što bi slijedeća funkcija koje se, po partijskom zadatku prihvati Milanko …
          Ko zna dje bi i dokle bi Milanko dogurao? Al’ vremena se okrenuše i zbilja "vunena postaše". Izbi rat, kad mu vrijeme nije. Jebi ga, valjalo je glavi spašavati. Valjalo je prešaltavati se, a to Milanku nije bila nepoznata vještina. Čovjek skont’o, kad sam od učitelja mogao po dužnosti postati ekonomista i direktor što ne bih mogao od komuniste postati nacionalista. Pa nije li sam Lenjin rekao ono ili nešto tome slično – zagrebeš li ispod kože ruskog komuniste naći ćeš ruskog nacionalistu …
          Tako naš Milanko, lijepo, bez velike buke i talambasanja presvuče kaput – i ostane direktor istog onog Aerodroma Banja luka i za dolaska nove nacionalističke, ksenoifobično/fasističke karadjićevske vlasti. Pa priča Milanko, sada kao Karadžićev direktor Aerodroma Banja luka, kako "nama" tj. tamo njima, "nikako ne odgovara da nebo nad državom Bosnom i Hercegovinom može kontrolisati samo država Bosna i Hercegovina", tj. odgovarajuća kompanija na razini države Bosne i Hercegovine, kako je eto po Dayton-u, nego da Republika Srpska mora imati pravo da tu kontrolu vrši nad svojom teritorijom tj. na "svom nebu", a veli Milanko "muslimansko/hrvatska federacija na svom dijelu…"

Milanko je svoju karijeru započeo kao seoski učitelj u pitomoj Saničkoj dolini a "dogurao" je do direktora aerodroma Banja Luka

. . .

         Godina je hiljadu devet stotina devedeset i sedma. Milanko srbuje na "Slobodnoj Evropi", a ja, jedan od onih pionira što ih je on rasporedjivao na dočeku komunističke "štafete mladosti", ja logoraš sa Manjače, njegov - refugee sjedim u osami prognaničkoj, zatečen u čitanju poezije. Predamnom knjiga otvorena i kratka, dojmljiva pjesma Adriana Henry-a

Refugee siting all alone in a strange room in a strange country talking to a taddy bear who can’t undarstand what I’m saying

         Od te noći zemljaci, od tog dvadeset i četvrtog marta hiljadu devet stotina devedeset i sedme godine, deblokirao sam; Od tada "pa ubuduće" nikakvih poteškoća nisam imao u objašnjavanju mojim "stranim" prijateljima i poznanicima kako se desi te "kod Vas", to jest "nas tamo dole izbi rat". Samo im ispričam Milankovu priču i da vidite zemljaci, ljudima sve jasno, mada, istina Bog, ako ćemo pravo i dalje ostaje nejasno koje je pravo lice tog čovjeka, gdje je tu tura, a gdje jazija ???
          Medjutim, jedno je u čitavoj toj sagi jasno, a znalo se i prije: čovjek je moralna uš, pokvarenjak svoje vrste, slavohlepan, bezosjećajan, ali spretni manipulator, ne bez izvjesnog šarma no uvjek s jednim ciljem – napredovati ili održati se, ne pitajući za cijenu .

"CILJ   (NE)OPRAVDAVA   SREDSTVO"

Čedo Volaš - vječiti funkcioner -

         Znao bi što-šta o tome "kako se čelik kalio", o "ljudima posebnog kova" i o "prešaltavanju", reći koju i "doktor veslanja u mjestu", Čedo Volaš. Profesor logige, marksistički znalac, ljubitelj filma za kojega se ne pamti da je vidjen kada u kinu, a teoretizirao je resavski i publicirao i o filmu kad je trebalo u "bildanju" postdiplomske gradje neophodne da bi se koracilo u znanstveni svijet; višegodišnji pretplatnik na jednu od mekih fotelja upravnog odbora "Šipad – Ključ" i još uporniji okupant raznih sindikalnih fotelja, na vrijeme je digao sidro iz Sarajeva "okupiranog Sandžaklijama", kako mi to, onu majsku subotu hiljadu devetstotina devedeset i druge, na tri dana prije nego će "zelene beretke isprovocirati sukob" i u našem Ključu, reče Sreto Aničić, koji će se opet, vrlo brzo "proslaviti" kao uspješan policijski isljednik u Banjojluci. A karijeru, taj Aničić, počeo u onome Savezu socijalističke omladine, odakle je katapultiran u policijske strukture, pa kad Karadžić preko Mandića podjeli policiju, puče i u Sretinoj glavi, te se on fino stavi u službu naroda srpskog i ubrzo posta po zlu čuveni policijski isljednik …
          Imali ga, gdje je sada i šta radi, pravo da kažem i ne zanima me. Valjda ima ili će se naći ko će i njega priupitati za "zdravlje junačko" i "dje si bio kad je grmilo".
          A ne zanima me vala ni Volaš. Ono što se meni čini interesantnim u vezi sa njim jeste mogućnost da nam taj sutra ponovo dodje na čelo neke buduće jedinstvene, zajedničke, udružene ili takve nekakve slične BH sindikalne organizacije. Ta eno ga već gdje je i bio nekad, prije rata, prvi do Sulejmana, a eve ga i sad prvi u toj svojoj republici sa kolegom iz Federacije, pravi nekakav konfederalni, združeni, pridruženi ili kakav li već ne BH sindikat, da bi sutra, nemoj te se iznenaditi ako tako bude, ponovo došao tamo odakle je i krenuo - u Sarajevo, ali sada "oslobodjeno" od zelenih beretki.
          Da, da zemljaci, kod ovakvih sve je moguće i ništa nije nemoguće; Jer sve ima svoju cijenu, pa i "obraz".
          Zapravo, ovaj nam se Čedo, a i onaj Sreto te onaj Milanko i te njihove mizerne karijere, čine paradigmom jedne životne filozofije i jednog tipa ljudskog ponašanja identičnog ili jako bliskog amoralnom kredu hulja, podlaca ili prosto beskarakternih.

Sreto Aničić, kao uzorni omladinac pored žrtve i "njegovog" zločina, prof. Omera Filipovića

          Koliko smo takvih vidjeli u našim malim životima. Puno i previše; ali to mu dodje kao naš usud; Čerčil je rekao kako - Balkan proizvodi više povijesti nego što može podnijeti. Nama opet balkancima, još teže od bremena krvave povijesti čini se podnijeti njene koautore po kojima nas svijet pamti. A ono najteže – eno ih i dalje gledamo – zure u nas sa malih ekrana i dnevne štampe docirajući nam, k’o ono jučer o pravcima razvoja …
          "Cilj opravdava sredstvo", sociološki darvinizam, eto to je to. I dok darvinizam u zoologiji ima smisao i logičko uporište, implemenitiran u sociologiji svakodnevnice javlja se metaforom truleži i moralnog rasula …
          A opet, možda o ovakvim sudimo isuviše "odsječeno", strogo i prestrogo. Možda su ovakva zmijolika "presvlačenja kože", ovakva prešalatavanja ili jednostavno "mjenjanja kafana", prosto vrsta socijalne mimikrije, raširenije u ljudi nego što nam se u prvi mah čini. Možda je ovo jedan od načina kojim se neki, zahvaćeni maticom povjesnih gibanja, prilagodjavaju nekom novom svijetu oko sebe. Neki, u nadirućem "novom poretku stvari", vide istinske vrijednosti u korelaciji sa njihovim osobnim uvjerenjem. Neki , beskarakterni poput naših "junka" iz ovoga eseja, u ovakvim prešaltavanjima moguće vide način da se izbjegne potonuće u opskurnost "nove stvarnosti" i dobrodošlu oportunističku karijerističku priliku, a neki, manje karakterni, način da za sebe i svoje najbliže umanje, izbjegnu i izbave se opasnosti i zla i "spase glave".
          Nekada je ovakvo "spasavanje glava" umišljeno, plod ISKONSKOG STRAHA što je ovladao razumom, a nekada doista je stvarno i u tom slučaju može biti i možemo imati razumjevanja.
          Svaki je "slučaj" poseban i za sebe, ali postoji jedna fina etička linija poslije koje čovjek kada je predje nije više isti i poslije koje se definitivno nalazi na onoj drugoj, mračnijoj strani ljudskoj. U povjesti je "kamara" primjera prekoračenja ove imaginarne granice uljudjenosti, pristojnosti, čestitosti, dostojanstva... ili prosto, narodski rečeno granice obraza" ( otud i pojam "bezobrazan" ). U nas se ovo primilo i prima poput korova na neuzoranoj njivi. I to je tako postalo rašireno i masovno te neki i u povijest ulaze kao veličine što moguće i jesu u historijskom smislu i u onom području ljudskog djelovanja gdje su se istakli i ostvarili veličinu i povjesnu slavu; Na pameti mi Andrić književnik i humanista "škakljivih političkih nazora", potpisnik Trojnog pakta, čovjek kome je okupator u Beogradu za drugog svjetskog rata dogonio ćumur da bi on imao grijanje u svom stanu dok piše čuvenu "Na Drini ćupriju" i čovjek koji kao narodni poslanik sjedi u poslijeratnoj narodnoj i komunističkoj Skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije, na pameti mi Budak - književnik što je svoj talent stavio u službu "humanističke" ideje eksterminacije Srba i ostalih nepoćudnih iz "lijepe naše", na pameti mi veliki umjetnik Kusturica, a mali čovjek Emir, na pameti mi Abdić Fikret, bosanski "Firkin"- trgovac i idejama i zemljom i ljudima i u životu i u politici, na pameti mi Bregović Goran, preincipijelan Bosanac koji se ne izjašnjava oko bosansko-hercegovačkog rata jer "ne bi da se miješa", a kada NATO odluči ne samo verbalno nego i vojno suprostaviti se fašizmu, onda priredjuje koncerte podrške napadnutom Beogradu i beogradjanima, na pameti mi Vuletić, "ne zaklanjajte mi Sunce", Andjelko, književnik koji je zaista u onim ne literalnim nego istinskim, bosansko-hercegovačkim danima krvi, "gradio kako je htio", na pameti mi sve one komunističke prelivode, razni Brdjani, razni Kalinići, Prlići. Spomenimo se tek njih.
          Medjutim, u ljudskom, etičkom smislu, nikakva slava i veličina ne potire mizernost i prizemnost njihova karaktera, te nama ostalima, onim malim, nehistorijskim i "s’ druge strane barikade", ostaje prezir, začudjenost i vječita upitanost nad "duplim standardima" kojim se povijest i pojedinci u povjesti mjere i nad psihološkom zagonetkom ljudskih naravi i karaktera.

Nihad Filipović

---

OVDJE KLIKNEM I VRATIM SE NA "FILIPIKE"

---