Ne kupujem tabloide ili sasma rijetko, obično kada me naslovnica privuče pa ne mogu odoljeti. Tabloidi u štampi dodju nešto poput kurvarluka u životu; Ozbiljni i oni što sebe drže takvim, izbjegavaju "žutu štampu", ali ako im dopadne ruke ne mogu odoljeti, a da ne zavire unutra.
A meni se upravu desilo tako nešto, ljeta 2004 godine; Šetam ja Banjalukom, kada me sa jednog, drugog, trećeg … kioska, podje "šamarati" nekakav "Kurir", senzacionalističkim, krupnim slovima ispisanim naslovom "SRAM VAS BILO" popraćenim velikom fotografijom poznate pjevaljke Brene.
Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi, no uzeh list i zaista, u popratnom tekstu žestoko se "odvaljuje" po gospodji Fahreti i mužu joj Slobodanu, što su otišli u Tuzlu i položili cvijeće na spomen obilježje nastradalim (mahom mladi ljudi) od onovremenog srpskog terorističkog granatiranja civilnog stanovništava u centru grada.
Dobro, gospodja se tu nešto kao, uglavnom nemušto, brani, mada razloga nema – pa i drugi su to prije nje činili, te Čolić Zdravko, te ovaj te onaj … itd …itd …bla …bla … bla …
Tekst je ogavan, pun odvratnih laži (spominje se 2.000 pobijenih i još toliko što lakše što teže ranjenih - !?!?!? – prilikom "napada" na kolonu Jugoslavenske vojske, što se negdje pred početak otvorene nacionalističke agresije na BiH, povlačila iz Tuzle, a eto niko još nije našao za shodno da se porodicama tih mladih pobijenih vojnika, makar uljudno izvine … itd … itd …)
List se kupuje "k’o halva" – biće stoga i da se čita (izgleda ova vrsta "polu-štampe" je jedino, što taj naš jadni polu-svijet i čita).
L A Ž
Zapanjujuća je spremnost našeg svijeta na malo, istrenirana stoljetnim navikavanjem na teška odricanja, na poniznost i snishodljivost spram vlasti koja se uvjek doživljava kao sila, ničim ograničena sila, ni pravom, ni etikom, na koje se opet, tj. na pravo, red i zakon, gleda s’ nekim historijskim prezirom onih koji znaju, da su sva ta pravila, regulativa i zakoni tu samo da bi bili kršeni, zaobidjeni i u nered zametnuti - pusti zakon, biće onako "kako narod hoće" i "kako se dogovorimo", a ako ne ide tako, "pa mi bar znamo da se bijemo", onda će mo, da se ne lažemo, onda će mo silom – jer sila je ta koja se pita i koja "ureduje" i k tome još i ponajbolje u stanju nereda, jer iz svakog takvog stanja proizilazi nazovi red, nametnut onim koji ima silu …
O ovoj je fenomenologiji civilizacije - ni u selu ni u gradu - pisao mnogo prizivani Radomir Konstan- tinović u svojoj "Filosofiji palanke", što je nezaobilazno djelo u razumijevanju imaginarnog koncepta bijede duha kao sukusa "filosofije bijede".
I mada je Konstantinovićevo djelo prije svega studija o "srpskoj (srbijanskoj) patrijarhalnoj civilizaciji", nedvojbene su refleksije i reference "palanačke civilizacije" na duhovnost na širim ex YU prostorima, kako to Filip David pravilno uočava u svom ogledu o filosofiji bijede ( F.D. "Fragmenti iz mračnih vremena").
Ako pak postoji nešto što bi se moglo označiti temeljnom dogmom, centralnom odrednicom filosofije bijede, bijede duha napose, onda je to ponajprije – laž.
Rodno mjesto laži je bijeda i to duhovna bijeda. Ne radja materijalna bijeda nužno laž, mada pogoduje laži i manipulaciji svake vrste. I dok materijalna bijeda može dovesti i do revolucije, brzog i nasilnog mjenjanja "stanja" stvari (uistinu ne uvjek ka boljem), dotle duhovna bijeda pasivizira i umrtvljuje narodni duh.
Laž je temelj svake prevare. Medjutim, dok se pošten svijet stidi laži, "projektanti" bijede duha uzdižu je na pijedestal najviše vrijednosti i spasitelja narodnog. Nije li upravo "laž spasila srpski narod" (Dobrica Ćosić – Gedža).
I dok je u uredjenim i prosvijećenim ljudskim zajednicama dopustivo pretjerivati, ali ne i lagati, u carstvu filosofije bijede dopustivo je sve, pa i lagati i k tome još pretjerivati u laži - još i ponajprije.
| |
Slobodan Živojinović
i Lepa Brena
|
|
|
"Kurir" i kurirsko pljuvanje po Breni i Slobodanu nisu nikakav egzemplaran ili posebno karakterističan primjer "umnogostručene laži" nego su prije pravilo, nepisano, ali dio jednoga poželjnog "palanačkog stila" po kome je pojedinac ništa a grupa (pleme, nacija …) sve. U tom smislu gornji nas CD Gedža je, kao "ideolog laži" u službi srpskog naroda, isto što i - recimo Gebels, koji je u jednom drugom vremenu jednako tako stavio laž u službu njemačkog naroda. Ideološka matrica je u oba slučaja ista – monogo ponavljana laž na kraju se prima istinom.
Laž u socijalnoj funkciji ekonomisanja istinom javlja se na, nazovimo to tako, mikro i makro razini i pri tome kao gola laž, kao poluistina / polulaž , a nekad i kao način i sredstvo da se dodje do istine ("korisna laž"!?)
Pojedinac stvara javni imidž o sebi po modelu: poroci tajni, vrline javne. Laž na ovoj mikro razini traje od kada je ljudi u uredjenoj zajednici. Istina, dok je religijska svijest bila jaka i narod istinski vjerovao "da će biti pitan", jer Bog vidi sve", lagalo se manje, a i kada se lagalo, lagalo se uz osjećaj grižnje savjesti.
Društveni je problem medjutim ne ova personificirana mikro laž , nego ta famozna mitska i ćosićevska makro laž, laž kao vrijednost po sebi, laž izdignuta na tron, laž kao najviša vrijednost u nekom društvenom sustavu. Tada obična laž postaje PROKLETA LAŽ, a sve iza toga je nesreća, zlo i napast svake vrste. Iza toga je MRZNJA.
Mržnja i iz nje izbilo zlo, krajnji su rezultat VELIKE LAŽI, ukorjenjene magije zla na balkanskim prostorima niskih potreba. Prostor je to povjesnim hirom malginaliziran u u ukupnom historijskom hodu Evrope, napose u kolosalnom iskoraku ka civilnom društvu. Prostor u kome ISKONSKI STRAH – strah od smrti (kao jedno od izvorista iz kojega se rastače bijeda duha), dominira ukupnom ljudskom egzistencijom; Prostor je to rudimentirane gradjanske svijesti potisnute u "geta tišine", jer joj eto, vrijeme nije; Prostor carstva predrasuda, laži, kića i perpetuiranih vrijednosti …
Humus laži su predrasude i kao takve nazaobilazne su u razumjevanju laži kao socijalnog fenomena.
Predrasude nastaju iz njeznanja iz ignorancije ili se pak svjesno šire; I tu je ta odgovornost inteligencije koja je na tim našim ex YU prostorima, gotovo pa kompletno kapitulirala i svela se dijelom na glasno-govorničku, promičbenu (propagandnu) ulogu od naroda otudjenih političko/kriminalnih elita a djelom, kao "siva moždana masa" naroda, na kreaciju i "osmišljavanje" palanačkih impulsa. Rezultat takvog stanja jeste gotovo endemsko kočenje, primanje i širenje laži kod nas, ne zbog toga što smo mi eto ta neka posebna sorta ljudi – neljudi, nego što stoljeća prolaze, a traje to jadno stanje bijede duha što onda proizvodi jedan mentalitet koji takodjer traje i prenosi se "sa generacije na generaciju" (F. David).
Nije da se narodni duh ne otima i ne brani. Narodna, biće baš srpska, kaže – "Velikaši, proklete Vam duše", pa - "Teško je živjeti u poštenju, a kamo li u nepoštenju". Jednako tako - "U laži su kratke noge".
I mada se svaka laž, a ponajprije "oficijelna", na kraju, prije ili kasnije - raskrinka, pa bi se dalo, shodno onoj latinskoj reći kako i istina, poput pravde, zna biti spora, ali je dostižna, posljedice u medjuvremenu sijane i umnožavane laži nisu samo umrtvljeni narodni duh, pasivna i lijena podanička svijest, nego se sve skupa završava istinskim zlom, katastrofom i svekolikim rasulom – ljudskih života i materijalnih i duhovnih vrijednosti, što ima tendenciju obnavljanja, jer uistinu - istina još nije kod nas raskrinkala laž.
Pa ipak istina je jedina naša nada jer istina jeste smrt laži. Istina je lijek za sve te balkanske laži i predrasude. Istina je ono što je potrebno tim napaćenim narodima; Istina kao krik, urlik i vapaj napaćene narodne duše. Pravda se temelji na istini nikada na laži. Na laži utemeljena pravda je nepravda najgore vrste, pa i ZLOČIN. Društvo koje funkcionira na principu svjesnog proizvodjenja i širenja laži je kriminogeno, kriminalno i u krajnjem zločinačko.
Nihad Filipović
