Posljednjih mjeseci u našoj zemlji na sceni su politički procesi kojima se revitalizira projekat definitivne etničke podjele države Bosne i Hercegovine. Ovaj projekat ostvaruje se strategijom koja je zasnovana na realizaciji dva ključna cilja:
     • stvaranje labave državne zajednice kroz entitetsku podjelu državne imovine, čak i prije početka pregovora o reformi Ustava;
     • hitnog zatvaranja Ureda Visokog predstavnika kao efikasnog instrumenta kojim je međunarodna zajednica preuzela obavezu potpunog provođenja Dejtonskog sporazuma i garantiranja suverenosti i teritorijalnog integriteta BiH.

        U svrhu realizacije dva navedena cilja poslužio je „Prudski sporazum“. Jedna od njegovih posljedica je uspostavljanje principa političkog dogovora iznad principa vladavine prava. Prudskim sporazumom predviđa se zadržavanje u vlasništvu države Bosne i Hercegovine samo one imovine „potrebne za rad državnih institucija“, dok se sva ostala imovina, koja je trenutno vlasništvo države, predaje entitetima po tzv. „teritorijalnom principu“. Taj princip se primjenjuje samo u slučaju raspada država ( poput SSSR ili SFRJ) ili u slučaju stvaranja državnih zajednica (po ugledu na član 59. Ustava Državne zajednice Srbije i Crne Gore). Primjena ovog principa bi ustavno uređenje BiH efektivno promijenila u državnu zajednicu dva entiteta, prejudicirala sadržaj budućeg Ustava BiH, te popločala put disoluciji države.

        Takozvano „usložnjavanje odnosa“ između OHR-a i Narodne skupštine RS poslužilo je za skretanje pažnje sa pritisaka koje dio međunarodne zajednice vrši na one koji se protive oduzimanju imovine, koja imovina i po važećem Ustavu i po sporazumu o sukcesiji imovine SFRJ, te i po međunarodno-pravnoj praksi pripada isključivo državi Bosni i Hercegovini. Dio predstavnika međunarodne zajednice, umjesto težnji ka održivim rješenjima koja garantiraju budućnost države Bosne i Hercegovine, stavio se u službu ostvarivanja ključnog cilja koji imaju oni koji ne kriju svoj interes u razgradnji države Bosne i Hercegovine – gašenju Ureda Visokog predstavnika. Posljednji događaji u vezi sa zakljuccima NSRS pokazuju da u ostvarivanju ovog cilja nijedan standard nije previše nizak, niti je ijedna cijena koju treba da plati država Bosna i Hercegovina previsoka.

        Prvi ozbiljni udarac Dejtonskom mirovnom sporazumu je bio usvojeni model privatizacije, zasnovan na entitetskoj podjeli. Danas i oni koji su tada podržali ovaj model priznaju da je to bila velika greška koja je prouzrokovala, između ostalog, cijepanje jedinstvenog ekonomskog prostora Bosne i Hercegovine, onemogućila povratak izbjeglica i prognanih, a omogućila brojne nezakonite radnje i postupke.

        Stranka za BiH se tada, 1997. i 1998. godine, snažno borila protiv ovog modela, ali je, nažalost, ostala uglavnom usamljena. Istovremeno, zalagali smo se za uspostavljanje institucija i usvajanje seta zakona neophodnih za funkcionisanje države, koje smo u cjelosti pripremili i objavili u Bijeloj knjizi. Ove zakone smo zagovarali u svim institucijama, ali smo ostali bez značajne podrške domaćih i međunarodnih faktora.

        Stranka za BiH je odbila „aprilski paket“ ustavnih promjena, prvenstveno zbog zadržavanja entitetskog glasanja, te zbog uvođenja mogućnosti gašenjenja svih državnih institucija kroz dalju zloupotrebu entitetskog glasanja. Upravo je entitetsko glasanje, kao posljedica nesprovođenja i kršenja Dejtonskog sporazuma, postalo etničko glasanje i osnovna prepreka funkcioniranju parlamenta i drugih državnih institucija.

        Nažalost, proteklo vrijeme i današnja kriza u funkcioniranju tih institucija potvrdili su ispravnost naših stavova, uključujući ocjene Evropskog parlamenta, Venecijanske komisije i Vijeća Evrope. Zahvaljujuci zloupotrebi entitetskog glasanja čak 14 mjeseci blokirano je usvajanje seta zakona koji je predložilo Vijeće ministara, zbog čega je BiH među posljednjim državama u regiji čiji građani će moći putovati bez viza u države EU.

        Upravo ove činjenice nas obavezuju da još jednom odlučno upozorimo: takozvana „raspodjela državne imovine“ po „prudskom modelu“ imala bi posljedice još teže od pobrojanih. Njime bi entiteti stekli vlasništvo nad eminentno državnom imovinom, a time i atribute država.

        Postaje očigledno da se pritiscima na usvajanje „prudskog modela raspodjele državne imovine“ više ne radi o primjeni izvornog Dejtonskog mirovnog sporazuma, već o „Dejtonu broj 2“. On se provodi strategijom „korak po korak“ koja se definira daleko od očiju javnosti i institucija države, a u javnosti prezentira kao „mudra, pragmatična politika“. A u stvarnosti ona nije ništa drugo nego svojevrsni kišobran i izgovor pod kojim je oživljen i potvrđen projekat etničkog čišćenja i dezintegracije države Bosne i Hercegovine. Oni koji su pristajali na ovu tihu transformaciju izvornog Daytona u njegov surogat proglašavani su kooperativnim i konstruktivnim, a oni koji su se zalagali za provođenje izvornog Daytona proglašavani su kočničarima, pa i nacionalistima, bez bilo kakvih argumenata.

        U cilju uspjeha ove strategije upotrebljavaju se sve poznate metode diskvalifikacije: 1) izjednačavanje onih koji otvoreno blokiraju i ruše državu Bosnu i Hercegovinu sa onima koji se bore za njene interese; 2) negiranje volje građana Bosne i Hercegovine iskazane na demokratskim izborima do potpunog ignorisanja institucija države Bosne i Hercegovine; 3) omalovažavanje presuda međunarodnih sudova kojima je potvrđen genocid do činjenice da će Bosna i Hercegovina i Srbija biti jedne od rijetkih evropskih zemalja u kojima 11. juli neće biti zvanično obilježen kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, te 4) ignorisanja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda i faktičkog prihvatanja odnosa po kojem je Republika Srpska entitet samo srpskog naroda.

        Stranka za BiH je, u cilju integracije Države u NATO i EU, ponekad prihvatala rješenja koja nisu bila idealna. Međutim, kada su u pitanju temeljni interesi Bosne i Hercegovine, svih njenih naroda i građana, Stranka za BiH nije i neće pristati na suprotna rješenja. U tom smislu, SBiH odbacuje rješenja postignuta kroz političke dogovore čiji format ne prilici modernim demokratskim principima jer se već izvjesno vrijeme vode tajno, mimo institucija države, mimo javnosti, i uz učešće pojedinih političkih partija i lidera.

        Stoga Stranka za BiH zahtijeva od svih domaćih i međunarodnih aktera:

da se prestane sa antidejtonskim djelovanjem i destabilizacijom Bosne i Hercegovine, da međunarodna zajednica djeluje transparentno, pogotovo kad se radi o suštinski važnim pitanjima za Bosnu i Hercegovinu, da se uspostavi puna vladavina zakona, da se uključi kompletna javnost u procese koji se vode u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u proces ustavnih reformi.

        Poruka historijskog govora Predsjednika Obame iz Kaira nažalost još uvijek nije odjeknula u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Obama je, između ostalog, rekao da „riječi ne mogu donijeti bolje stvari, za to su potrebna djela. Zločini nad nevinima u BiH i Darfuru su mrlja na našoj zajedničkoj savjesti.“ Čak i nakon ohrabrujuće posjete potpredsjednika Bidena, ta mrlja se i dalje širi politikom koja se vodi u Bosni i Hercegovini.